TESTIRANJE I NABAVKA SPECIJALISTIČKE OPREME - SUKOB TEORIJE I PRAKSE

Jedinice za specijalne namene[1] danas predstavljaju najjače elemente bezbednosnih sistema u borbi protiv najsloženijih i najopasnijih bezbednosnih pretnji. Pretpostavka njihove efektivnosti jesu posebna obučenost i opremljenost operativaca, koji neprestanim usavršavanjem postaju sposobni odlučno se suprotstaviti izazovima u svim uslovima.

CoverPhoto

Detalj sa taktičko-pokazne vežbe pripadnika SAJ u okviru koje su i pojedini sistemi bili testirani na taktičkom poligonu. : specijalne-jedinice.com

Proces stvaranja jedinica ovog tipa je veoma dug i iziskuje značajna finansijska sredstva. Pre svega, potrebno je izraditi racionalne i praktične planove raspolaganja ljudskim i materijalnim resursima, a u okviru pozitivnopravnih propisa konkretnog sistema u kojem će jedinica biti operativna. Pomenuti planovi takođe treba da sadrže bar okvirne smernice o nameni konkretne jedinice, kao polazne premise na osnovu koje se razrađuju detalji plana i programa selekcije i obuke ljudstva, odnosno nabavki nužne specijalističke opreme. Osnovni problemi u vezi sa raspolaganjem ljudskim resursima jesu utrošak vremena i činjenica da efektivan „rok upotrebe“ ljudskih resursa podleže brojnim ograničenjima i zahteva potpuno drugačiji pristup, u poređenju sa raspolaganjem materijalnim resursima.

STVARANJE SPECIJALCA

Iz redovnog policijskog ili vojnog sastava potrebno je izabrati najsposobnije pojedince, čiji psihofizički kapaciteti mogu značiti da će se, nakon godina intenzivnog obučavanja, razviti u visokoprofesionalne operativce, izuzetnih znanja i veština, motivacije i odanosti zemlji i sistemu u okviru kojih je operativna njihova jedinica. Na ovom mestu je veoma važno ponovo istaći da je u pitanju višegodišnji proces obučavanja, tokom kojeg pripadnik razvija i psihološku zrelost, u vidu kontrole emocija i reakcija, racionalnog rasuđivanja, odlučnosti i tome slično. Upravo zato je, primera radi, ustaljena praksa da se najsloženiji zadaci poveravaju iskusnijim pripadnicima, iako možda među njihovim kolegama su i mlađi, spremniji pojedinci, ali koji upravo zbog svoje mladosti nisu najoptimalniji izbor u specifičnim situacijama. Imajući u vidu vrstu izazova sa kojima se elitni operativci mogu suočiti njihov plan i program obučavanja mora biti veoma intenzivan, skoro svakodnevno, kako bi u nekoliko krucijalnih sekundi ili minuta mogli demonstrirati maksimalnu obučenost, profesionalizam i time ostvarili prednosti po građane, sistem i svoju grupu ili tim. Intenzitet psihofizičkog napora je izuzetno visok, što umnogome utiče na ubrzano „trošenje resursa“, što skraćuje efektivni „radni vek“ visokoobučenog specijalca u kojem je on psihofizički sposoban da zaista daje svoj maksimum. Da bi se „period upotrebe“ ljudskih resursa racionalno produžio, rukovodstva jedinica i nadležnih ministarstava, odnosno različitih državnih agencija, trebalo bi da izrađuju realne planove u vezi sa optimizacijom uslova za rad ovih operativaca. Ovi planovi trebalo bi da podrazumevaju poseban režim ishrane, fizičke obuke, ali naravno i parametre koji se tiču radnih beneficija, novčanih i nenovčanih. I naravno, osnovni uslovi za rad u elitnim jedinicama svakako se tiču infrastrukture i drugih sredstava potrebnih za obuku, odnosno specijalističke opreme koju operativci upotrebljavaju prilikom izvođenja namenskih aktivnosti. Upravo na ove segmente bi trebalo obratiti najveću pažnju, što je praksa koju odgovorna državna rukovodstva zaista primenjuju. Prakse koje iziskuju veoma velika namenska sredstva, istina, ali koje se moraju sprovoditi redovno, jer i druga strana neprekidno iznalazi načine finansiranja svojih aktivnosti, njihovog usavršavanja i proširivanja kapaciteta u svim segmentima planiranja i dejstvovanja.

RASPOLAGANJE MATERIJALNIM RESURSIMA

Za razliku od raspolaganja ljudskim resursima, raspolaganje materijalnim resursima trebalo bi da bude znatno jednostavnije, ali... Glavni parametri o kojima u ovom segmentu treba voditi računa tiču se procesa testiranja, nabavke opreme koja se oceni odgovarajućom potrebama jedinice, kao i procesa održavanja opreme na zaduženju u konkretnoj jedinici.

Nažalost, procesi nabavke opreme danas poprimaju sve izraženiji politički karakter, što je donekle i očekivano. Ovo prvenstveno u smislu da kada se oprema nabavlja od proizvođača iz inostranstva, veoma važan faktor jesu politički odnosi nacionalne zemlje koja kupuje i one koja prodaje[2]. Pored toga, u ovim dešavanjima sve veći značaj poprimaju i uticaji druge vrste koji često potiču od moćnih pojedinaca i/ili grupa, a koji su motivisani njihovom materijalnom koristi na prvom mestu. Stoga se često forsiraju projekti i sistemi koji ni na prvi pogled ne zadovoljavaju standarde pripadnika jedinica za specijalne namene, te se situacije dodatno usložnjavaju lobiranjima, uslugama, obećanjima, rečju spletkarenjima, a na direktnu štetu onih kojima ti sistemi mogu značiti razliku između ostajanja na terenu i ponovnog vraćanja kući svojoj porodici-specijalcima.

Veoma je važno da se testiranja sistema izvode u skladu sa tehničko-taktičkim karakteristikama i namenom sistema. Primera radi, testirati preciznost jurišne puške na distancama od 500 ili 600 metara je potpuno neracionalno. Samim tim, rezultati testiranja neće imati ikakvog praktičnog značaja.

Po pravilu, odluci o nabavci kontingenta određene vrste specijalističke opreme prethode temeljna opitovanja koja se, po pravilu, izvode u opitnim centrima zemlje koja je potencijalni kupac, od strane nacionalnih stručnjaka iz oblasti u kojima se primenjuje konkretna oprema, kao i iskusnih operativaca koji često izvode neposredne testove. Ovaj modalitet može zaista biti efikasna praksa, ukoliko između stručnjaka i operativaca postoji zajednički interes (da se odabere najkvalitetniji, najpouzdaniji sistem) i razumevanje. Pre nego što se određeni sistemi testiraju u uslovima približnim realnim na poligonima i strelištima različitih namena, izvode se detaljna opitovanja u tehničkim centrima. U okviru ispitivanja analiziraju se tehničko-taktičke karakteristike konkretnog sistema, njihova međusobna zavisnost, zatim izdržljivost i ponašanje materijala od kojih je sistem izrađen u različitim uslovima[3]. Rezultati se pažljivo dokumentuju, a potom i analiziraju. Ipak, ono što istovremeno može biti i prednost i nedostatak, ali što svakako treba uzeti u obzir jeste okolnost da se ova testiranja, po pravilu, izvode u kontrolisanim uslovima, približnim pravom eksperimentu. Naravno, za kreiranje ovakvog okruženja potrebni su veliko znanje i trud specijalista za opitovanje i ovo je svakako za pohvalu, ali ono što se vrlo često, namerno ili slučajno, previđa jeste da su uslovi na terenu svakakvi, samo ne kontrolisani. Vrlo često izmenjivi, neočekivani, vrlo često nikad pre viđeni i tome slično. Samim tim, rezultati ostvareni na testiranjima treba svakako da se uzmu u obzir, ali nikako ih ne treba smatrati odlučujućim. Upravo zato racionalno testiranje sistema podrazumeva i drugu vrstu provera, onu realnu, na strelištu i/ili poligonu. Ovde bi glavnu reč trebalo da imaju iskusni operativci koji raspolažu znanjima u oblastima naoružanja i specijalističke opreme. Njihova mišljenja treba da se tiču spoljašnjih osobina konstrukcije, kao što su mišljenja o kompaktnosti, ergonomskim rešenjima i masi, zatim rasporedu osnovnih komandi (ako je u pitanju sistem pešadijskog naoružanja) i tome slično. Takođe, operativci treba da iznesu što detaljnije utiske nakon upotrebe sistema u različitim situacijama. Ako je u pitanju, primera radi, sistem jurišne puške, operativac treba da iznese utiske o osećaju prilikom paljbe, posebno prilikom kontrole paljbe[4], utiske o okidanju, nišanima i tome slično. Imajući u vidu da se utisci i mišljenja razlikuju, na testiranja treba da se poziva više iskusnih operativaca, kako bi se mogao izvući precizniji zaključak o realnim performansama sistema.

Ipak, u praksi, iako se ovakav način pri testiranju najčešće primenjuje, neretko zadaje glavobolje rukovodiocima koji moraju doneti konačnu odluku o nabavci kontingenta sistema. Ovo prvenstveno zbog situacijama u kojima dolazi do nesuglasica i rasprava, često čak i omalovažavanja između inžinjera i konstruktora sa jedne, i operativaca sa druge strane, a usled očiglednog raskoraka u iskustvima, znanjima, ali i u skrivenim motivima i interesima.

Nabavka opreme, posebno one namenjene elitnim jedinicama i operativcima, vrlo je ozbiljan i složen proces u kojem zajedno treba da rade i konstruktori i operativci, kako bi došli do optimalnog zaključka koji će možda nekad u budućnosti nekome sačuvati život, a što bi trebalo da bude najviši motiv svakoj od strana učesnica u ovom procesu. Istina je da su mišljenja konstruktora važna, kao što je istina i da su utisci operativaca veoma važni prilikom donošenja konačne odluke. Odvojeno, neće iznedriti ništa dobro. Zajedno mogu naći najbolje rešenje u svakom slučaju. Rečju, potrebni su jedni drugima!

[1] Strogo uzev, moguće je argumentovati razlikovanje podvrsta ovog uopštenog izraza, pa tako govoriti o antiterorističkim, protivterorističkim jedinicama, zatim jedinicama za specijalne operacije, posebnim jedinicama i slično.
[2] Ovo je posebno izraženo u slučaju nabavke specifičnog naoružanja i opreme, kao što su borbeni avioni na primer, ili radarski sistemi, jer se radi o sistemima koji višestruko uvećavaju borbene kapacitete nabavljača, ali isto tako jak su osnov jačanja političkih odnosa zemlje kupca i zemlje prodavca, na šta mnoge druge zemlje sigurno ne gledaju blagonaklono.
[3] Kao što su rad pri ekstremnim temperaturama, rad u uslovima velike zaprljanosti, rad pod vodom, otpornost na mehaničke udarce i tome slično.
[4] Ovde je veoma važno istaći utiske o konstrukcionom rešenju kundaka i amortizaciji trzaja u zgibu ramena.

Tekst je autorsko delo stručnog saradnika sajta. Tekst je u celini zaštićen autorskim pravima. Kopiranje ili preuzimanje na drugi način, bez dozvole urednika, podložno je tužbi.